• 01/3313212
  • zupa.brdovec@zg-nadbiskupija.hr
  • Ilije Gregorića 38, Brdovec
Pepelnica ili čista srijeda

Pepelnica ili čista srijeda

PepelnicaUšli smo u korizmeno vrijeme, vrijeme dubljega poniranja u sebe, u vrijeme razmatranja. Vrijeme je to koje nas podsjeća da se vraćamo na tlo jednostavnoga života, gdje se pitamo što je u životu uistinu važno. Teško se može zanijekati snaga riječi koje su sačuvane u obredu Pepelnice: »Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš.« (Post 3,19) I dok će neki to smatrati umanjivanjem ljudske veličine, taj je izrijek zapravo govor o uzvišenosti ljudskoga dostojanstva koje ne pripada zemlji.

Moramo priznati da je neobična naša kršćanska priprema za najuzvišenije slavlje u godini jer kao ‘sredstvo uljepšavanja’, kao kozmetičko sredstvo, koristimo pepeo, spomen-govor zemlje od koje smo sazdani. To nije neki čudan pogled prema tužnomu završetku, već povratak na dostojanstvo izvora koje za vjernika ne prestaje: spomeni se da ćeš se vratiti u prah za nas znači istinu da ćemo se u konačnici vratiti Bogu. To je ponovno povjeravanje Bogu, da nas obnovi i preporodi.

Korizma je ozbiljno vrijeme koje se prisno veže uz radosnu pripremu za proslavu Vazma. Na samome početku izgleda da se moramo odlučiti u izboru između najboljih plodova zemlje i s druge strane, praha i pepela; između meda i mlijeka i suhoće pustinje; između čudesnih djela Gospodina za njegov narod i nepodnošljivoga odricanja. Bog nas pak uvijek poziva na radost. Ona započinje Božjom blizinom i opraštanjem grijeha.

Raspadljivi, a stvoreni za neraspadljivost

Znak na čelu s riječima: »Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš« možemo razumjeti na nekoliko načina. Ponajprije promatramo čovjeka koji je stvoren od zemlje i kojemu je Bog darovao svoj životni dah. Iako nam se čini da se tijekom povijesti toliko toga mijenja, i kroz naše se vrijeme prolama jeka središnjega pitanje: Što je život i koja mu je svrha? Netko će se zaustaviti na tijelu i gledati u njemu čudesno preoblikovanu zemlju; no, ubrzo će shvatiti da na završetku života na zemlji postajemo ono od čega smo stvoreni.

Činjenica da smo stvoreni i vezani uz zemljanost obvezuje nas na učvršćenost, postojanost i ukorijenjenost, a ponajviše na poniznost. Mi smo ljudi prolazna bića na zemlji, ali smo vječna bića u Bogu. Kako je samo teško u običnome životu prepoznati i primijeniti istinu da je naš zemaljski život prolazan. Ne samo da ćemo se vratiti u prah, nego smo i sada stvoreni od zemlje. U kratkome životu u kojemu se izdižemo iznad zemlje, nikada ne smijemo zaboraviti povezanost sa zemljom. U toj prizemljenosti leži kršćansko relativiziranje uspješnosti, ali i boli. Naša konačna radost i bol ne nose obilježje zemaljskoga.

Tišina za glasnu savjest i darivanje

Nadalje, korizmeno nas vrijeme ohrabruje i poziva na osluškivanje savjesti. Ponekad imamo osjećaj daje taj glas pretih i u buci svakodnevice nadglasan. Korizma nas poziva da nađemo vremena za razgovor sa svojom savješću, sa sobom. Za njega je potrebna tišina. Ona pak nije odsutnost buke, riječi i zvuka. Tišina je prostor koji je potreban da bi se u njemu mogao oblikovati i artikulirati glas savjesti.

Nekada teško podnosimo taj glas, nekada teško podnosimo tišinu. Zar ne posežemo rado za bukom? Možda baš zato jer se želimo odmaknuti od sebe, napraviti odstojanje i uzmaknuti, jer ne znamo što započeti sa sobom. Nutarnji glas želi razgovarati s nama; glas srca nas želi voditi k Bogu, poglavito istinom o nama. Tu započinje molitva i otvara se prostor za smisao našega života. U takvoj tišini Crkva postaje glasnijom i u društvenim zauzetostima.

U korizmu smo pozvani ponijeti i misao kojom je prožeto Evanđelje: davanje, dijeljenje, darivanje. Okvir za njega je skrovitost. U korizmi možemo skinuti teret, dopustiti da nas Bog rastereti, a i mi sami nekoga rasteretiti. To davanje znači prinošenje žrtve jer traži našu predanost.

I post koji promiče kršćanski pristup korizmi je davanje, darivanje, odlaganje. Mi se slobodno odričemo bitnoga, što u nama stvara prostor nutarnje praznine, ispražnjenosti za još bitnije. Bog govori o postu koji rasterećuje tijelo, um, ali ponajprije srce. Kada prinosim žrtvu, odvajam se od nečega što mi je važno, jer tvori moj život, jer mi pripada. Svojim darom, dajući drugima ono što mi je vrijedno mogu donijeti radost, rađajući u drugima osjećaj zahvalnosti. Baš tada, u spajanju radosti i zahvalnosti najdublje osjećam svoj život.

Oprostiti – odreći se i darovati sebe

Slično je s opraštanjem. U opraštanju ne dajemo materijalne stvari, nego ljudima koji su nas povrijedili, koji su narušili našu pripadnost, ponovno dajemo sebe. Darovati sebe je drugo ime za opraštanje. Ljudi koji teško mogu oprostiti u sebi postaju tvrdi, nepropusni, ogorčeni. Osjećaju se odbačenima, zanemarenima od Boga, od života, od drugih ili čak i progonjenima. I čim više postaju bešćutnima, tim se više odvajaju u osamu. Na njemačkome riječ ‘grijeh’ – ‘Šunde’ dolazi od glagola ‘Absondern’ – odvojiti se.

Čovjek koji ne može oprostiti ili moliti za oproštenje – jer misli da nije učinio ništa loše, jer ne prepoznaje svoju sebičnost – predaje se i osamljuje; odvaja se od Boga i ljudi. U prvim su stoljećima kršćani na današnji dan slavili ulazak grješnika u red pokornika, u proces koji ih je kroz pokoru ponovno vraćao u zajedništvo iz kojega su grijehom protiv Boga i čovjeka sami odstupili, sami sebe izopćili (ekskomunicirali), odvojili se od ljubavi koja daje smisao životu.

Nama je puno darovano. Nažalost, živimo u vremenu koje obescjenjuje darovanost. Urušavanje vrijednosti, civilizacije, zatvaranje životu započinje od preziranja dara. Bez obzira na našu vezanost uz zemlju, uz prah, ovo nam vrijeme daje krila, i duši i tijelu. Mi smo bića označena zemljom, ali i bića oživljena nebom.

“Blažen je osjećaj da sami nismo dovoljni i da postoje granice i snaga kojom molimo Boga da se ponovno sagne nad našu nedostatnost i da ponovno udahne životni dah. Iz pepela ponovno tinja iskra života. Mogu biti nov, ako prihvatim početak, a ne kraj. Susret s prahom temeljno je susret sa životom. Tako korizmeni pepeo ne upućuje na grob, već na kolijevku i novo rođenje za nebo.”

Ivan ŠAŠKO, Živo vrelo, liturgijsko – pastoralni list 29 (2011.) 2

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.