Koje su prepreke na putu predanja Bogu?

Koje-su-prepreke

Teško nam je vjerovati u Providnost

Prva prepreka sastoji se u sljedećem: teško nam je vjerovati u Providnost i predati joj se, sve dok na konkretan način ne iskusimo da nam je vjerna i da se brine za naše osnovne potrebe. Tvrdoglavi smo, Božja Riječ nije nam dovoljna, želimo bar nešto malo vidjeti da bismo vjerovali! No, u našoj okolini ne vidimo je na djelu na očit način… kako je onda iskusiti?

Treba znati jednu stvar: ne možemo iskusiti Božju pomoć ako mu ne ostavimo potreban prostor u kojem se može izraziti. Uzmimo jednu prispodobu: sve dok se padobranac ne baci u prazno, ne može osjetiti napetu užad padobrana koji ga nosi, budući da se taj još nije otvorio. Mora najprije skočiti, i tek će se tada osjetiti nošenim. Tako je i u duhovnom životu: “Bog daje onoliko koliko od njega očekujemo”, kaže sveti Ivan od Križa. A sveti Franjo Saleški: “Mjera Božje Providnosti prema nama je pouzdanje koje mu ukazujemo.” U tome je istinski problem. Mnogi ne vjeruju u Providnost, jer ju nikad nisu iskusili, a nemaju to iskustvo, jer nikad ne skoče u prazno, ne hode u vjeri, ne daju joj priliku da djeluje: sve proračunaju, sve predvide, hoće sve riješiti računajući samo na sebe, umjesto da računaju na Boga. Osnivači zajednica prednjače u tom duhu vjere: kupuju kuće bez pare u džepu, prihvaćaju siromahe nemajući im što dati jesti… Bog tada za njih čini čuda, čekovi dolaze, tavani se pune. Ali prečesto, tek nekoliko generacija kasnije, sve je isplanirano, sve je izračunato ne čini se ni jedan izdatak ako nema garancije da će se moći platiti. Kako da se onda Providnost pokaže na djelu? To vrijedi i na duhovnom polju. Ako svećenik sastavi sve svoje propovijedi i predavanja sve do zadnje kvačice, da bi bio siguran da pred slušateljima neće biti iznenađenja, i ako se nikad ne usudi propovijedati imajući kao jedini oslonac molitvu i pouzdanje u Boga, kako će iskusiti Duha Svetoga koji govori preko njega, prema riječima Evanđelja: “Ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” (Mt 10,19-20)

Budimo jasni: ne želimo, naravno, reći da je zlo ako je čovjek dalekovidan, ako se brine za svoj budžet ili priprema svoje propovijedi. I naše prirodne sposobnosti su oruđe u rukama Providnosti! Sve ipak ovisi o duševnom stavu u kojem nešto činimo. Moramo dobro razumjeti da je ogromna razlika između čovjeka koji, od straha da se ne nađe u stisci i zato što ne vjeruje da Bog pomaže onima koji s njim računaju, predvidi sve do najsitnijih detalja i ne poduzima ništa izvan svojih mogućnosti u danom trenutku, i onoga koji čini (naravno, dopuštene) stvari, predajući se s pouzdanjem Bogu, znajući da će se Bog pobrinuti za sve što se od njega traži, a što nadilazi njegove mogućnosti. Znajmo isto tako da ono što Bog od nas traži zapravo uvijek nadilazi naše prirodne ljudske sposobnosti!

Strah od trpljenja

Druga velika prepreka za predanje Bogu jest prisutnost trpljenja u našem životu i u svijetu oko nas. Bog dopušta trpljenje i kod onih koji se njemu predaju. Dozvoljava da im katkada, pa i na bolan način, nedostaju poneke stvari. U kakvom je samo siromaštvu živjela obitelj male Bernardice iz Lourdesa! Zar to nije opovrgavanje evanđeoske riječi? Ne, jer Gospodin može dopustiti da nam ponešto nedostaje (pa čak i stvari koje svijet smatra neophodno potrebnima), ali nam nikad neće uskratiti ono bitno: svoju prisutnost, svoj mir i sve što je potrebno za potpuno ostvarenje našeg života prema namislima koje on ima za nas. Ako Bog i dozvoljava trpljenje, naša će snaga biti u tome da, prema riječima Terezije iz Lisieuxa, vjerujemo da “ne dozvoljava nepotrebno trpljenje.”

U našem osobnom životu, kao i u povijesti svijeta ako želimo potpuno živjeti našu kršćansku vjeru, moramo biti uvjereni da je Bog dovoljno dobar i dovoljno moćan i da se može poslužiti svakim zlom, svakim, pa i najbesmislenijim i najbeskorisnijim trpljenjem, u našu korist. Na tom području ne možemo imati matematičke ili filozofske sigurnosti, jer to je čin vjere. Upravo na taj čin vjere poziva nas objava Isusovog uskrsnuća, shvaćena i prihvaćena kao konačna Božja pobjeda nad zlom.

Zlo je tajna i sablazan, i to će uvijek ostati. Treba učiniti sve što je moguće da bi ga se uklonilo i da bi se ublažilo patnju, no ono ostaje uvijek prisutno u našoj osobnoj povijesti, kao i u povijesti svijeta. Uloga zla u tajni Otkupljenja ovisi o Božjoj Mudrosti, koja nije ljudska mudrost, i koja će uvijek sadržavati nešto nerazumljivo. “Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Iz 55,8-9)

Kršćanin će u određenim trenucima života zasigurno biti pozvan da vjeruje usprkos prividu da se “nada protiv svake nade”. (Rim 4,18) Neizbježne su situacije u kojima ne možemo razumjeti razlog Božjeg djelovanja, kada se više ne radi o ljudskoj mudrosti koja nam je dostižna, koja se može razumjeti i objasniti ljudskim razumom, nego o božanskoj mudrosti, tajanstvenoj i nerazumljivoj, koja je na djelu.

Budimo sretni što ne možemo uvijek razumjeti! Kako bismo inače dopustili Božjoj mudrosti da slobodno djeluje prema svojim namislima? Gdje bi bilo mjesta za pouzdanje? Istina je da u mnogim stvarima ne bismo učinili ono što bi Bog učinio! Sigurno ne bismo odabrali ludost Križa kao sredstvo Otkupljenja! No, srećom Božja Mudrost, a ne naša, sve vodi, ona koja je neizmjerno moćnija, puna ljubavi i milosrdnija od naše.

Pa ako su putevi Božje Mudrosti i nerazumljivi, ako nas njezino djelovanje i zbunjuje, recimo sebi da je to jamstvo da će biti isto tako nerazumljiva u onome što priprema onima koji se u nju uzdaju: ono što nam priprema neizmjerno nadilazi u slavi i ljepoti sve ono što možemo zamisliti ili pojmiti: “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9)

Ljudska mudrost može proizvesti samo djela prema ljudskim mjerilima, jedino božanska Mudrost može ostvariti božanske stvari, upravo one božanske veličine koje je nama namijenila.

Eto, dakle, u čemu je naša snaga kad se nađemo pred pitanjem zla: ne filozofski odgovor, nego djetinje pouzdanje u Božju Ljubav i Mudrost, sigurnost da “Bog čini sve da pridonosi dobru onih koji ga ljube” (Rim 8,28) i da “patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama”. (Rim 8,18)

Jacques Philippe (ulomak iz knjige “Traži mir i idi za njim”)

Izvor: www.bitno.net        Foto: Flickr/LifeSupercharger

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *