• 01/3313212
  • zupa.brdovec@zg-nadbiskupija.hr
  • Ilije Gregorića 38, Brdovec
Bračna svetost i sreća

Bračna svetost i sreća

BrakBrakovi se sklapaju u Nebu, zato mnogi bračni parovi kao da su pali s oblaka, kaže J. N. Nestroy u jednoj od svojih komedija. Stoga je jedan od posebnih Božjih darova mnogim njegovima da ih sačuva od ovoga »pada s oblaka« i da im da proboraviti u tom »predvorju Neba«, u ljubavi.

Mogu postojati sveti bračni drugovi koji svoj brak zbog posebnih okolnosti doživljavaju opterećujućim, ali inače vrijedi da su sveti brakovi i sretni brakovi, jer milost usavršava narav i brak je po svojoj naravi usmjeren k sreći.

Mnoge žene i muževi u povijesti to dokazuju, a na svoj način i neki sveci, kao Ivana Franciska de Chantal i Franjo Saleški, ali nadasve Josip i Marija. Oni su doduše živjeli u čistoći zbog Marijina posebnog poziva, ali su bili toliko duboko povezani ljubavlju da je Josip u Marijin osobiti put, koji je sebi gotovo nemoguće bilo predočiti, mogao vjerovati i prihvatiti ga, zajedno s odricanjem od spolnih odnosa. Bilo bi nepravilno pretpostaviti da su bili »u nesretnom braku«. Baš suprotno, ako je ljubav ta koja određuje stupanj sreće, Marija i Josip bili su nadasve sretan bračni par. To uostalom ne isključuje da je među njima bilo nesporazuma koji nisu mogli pomutiti ljubav, usporedivo s nerazumijevanjem između dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu i njegovih roditelja.

Brakovi se sklapaju u Nebu, zato mnogi bračni parovi kao da su pali s oblaka, kaže J. N. Nestroy u jednoj od svojih komedija. Stoga je jedan od posebnih Božjih darova mnogim njegovima da ih sačuva od ovoga »pada s oblaka« i da im da proboraviti u tom »predvorju Neba«, u ljubavi. Djevičanstvo radi kraljevstva nebeskoga, naučava Crkva, jest anticipacija vječnog života, jer će bračni način života ondje biti prevladan. Ali brak je na svoj način također jedna anticipacija Neba, i to zbog ljubavi. Život kod Boga po svojoj je biti beskonačna sreća kao posljedica ljubavi koja je došla do svoje punine. Zbog toga je brak doduše samo slab odraz, ali ipak istinski odraz vječnog blaženstva.

Čežnja za svetošću u braku

Svetost je moguća usprkos spolnoj ljubavi u sretnom braku? Posve razumljivo, kaže Crkva, ali već je prije bilo nužno da se to izričito naglasi. Možda je najvažniji znak vremena da danas, poslije Drugoga vatikanskog sabora, ova istina bude sve više i više sama po sebi razumljiva. To znači da ona dodiruje i motivira ljude da se potpunim darivanjem svoga srca odluče za Boga i da u bračnoj ljubavi otkriju svoj osobni način življenja ove ljubavi. Ovdje donosimo jedno svjedočanstvo:

»Još kao dijete imala sam želju da se udam. Doživljavala sam naš obiteljski život veoma lijepim i sama sam također htjela osnovati svoju obitelj. Osobito me je uvijek fasciniralo majčinstvo. Još se mogu prisjetiti kada sam kao petogodišnjakinja pitala svoju majku: ‘Mama, kako je tebi biti mama? To mora da je predivno! Ja sam tvoje dijete. To mi je tako lijepo. Ali mora da je ipak tebi puno ljepše da ti smiješ biti moja mama?!’ Moja je majka zacijelo bila iznenađena mojim neobičnim pitanjem.

Kao mlada djevojka ponešto sam bojažljivo razmišljala nije li Božja volja da budem časna sestra. Konkretan redovnički život nisam smatrala odviše privlačnim za sebe i zapravo nikad nisam ni htjela ući u samostan. No ipak, često sam osjećala duboku želju da se potpuno predam Bogu. Već sam u djetinjstvu duboko iskusila Boga u svom životu i sretan osjećaj potpunog pripadanja njemu bio je za mene neopisivo privlačan. Željela sam u svakom slučaju postati sveta i mislila sam da je onda svakako bolje živjeti u djevičanstvu. Tako sam neko vrijeme mislila da se iz ljubavi prema Bogu odreknem braka koji sam uvijek smatrala osobito lijepim.

Budući da je želja da s voljenim muškarcem dijelim svoj život i da se zajedno s njim povjerim Bogu sve više rasla, i ja sam jednostavno čeznula za jednim i drugim – utemeljiti vlastitu obitelj i živjeti svetim životom – tako sam otprilike s dvadeset godina počela tražiti pobožna čovjeka i moliti se za njega. Ali ipak, morala sam još učiti rasti u strpljivosti…

U tim sam godinama upoznala nekoliko mladih pobožnih ljudi i uvijek je naše prijateljstvo trajalo vrlo kratko, ali uvijek zbog toga što se nikada nisam dobro osjećala i nisam imala trajan osjećaj da ćemo mi odgovarati jedno drugomu. Tako da sam najviše vremena bila, tako reći, ‘single’. To mi nije uvijek bilo lako. Neke od mojih prijateljica već su se bile udale. Veoma sam se radovala zbog toga, ali često sam pitala dragoga Boga: ‘A što je sa mnom? Jesi li me zaboravio?’ Smatrala sam ujedno teškim upoznati dovoljno pobožnih mladića. Iz dubine svoga srca čeznula sam za pobožnim muškarcem s kim bih mogla dijeliti ono što mi je bilo najvažnije u životu. Često sam mislila da Bog, u stvari, uvijek učini čudo kada se dvoje pravih pronađu. Nažalost, ponekad sam se uhvatila da u tome postajem nestrpljiva ili čak pomalo nesretna, jer je budućnost ispred mene bila toliko nesigurna. Ipak znala sam da ništa nisam mogla postići silom i da je bilo važno, usprkos mnogim neispunjenim željama, da ostanem sretna i da život – onakav kakav on jest – prihvatim i da se opušteno prepustim Božjem vodstvu.

Tako sam uvijek ponovno Bogu predala svoje želje i često sam sebi nastojala posvijestiti da dobar brak nije posljednji i najvažniji cilj na zemlji. Misao da se ljudi u Nebu ne žene niti se udaju, nego su kao anđeli, često me je tješila. Često sam mislila na to da je najvažnija na zemlji ipak ljubav prema Bogu i ljudima. Tako su sve te godine na koncu bile podosta ispunjene i prelijepe. Mogla sam činiti mnoge stvari koje kao supruga i majka nikada sve zajedno ne bih mogla činiti: uz svoj posao kao pastoralna asistentica u dušobrižništvu u bolnici koji iznimno volim organizirala sam putovanja s mladima u Međugorje, vodila sam jednu molitvenu grupu, utemeljila grupu klanjanja, bila sam angažirana u jednoj glazbenoj skupini… Tako sam pokušavala darovati Bogu svoje vrijeme.

Neću zaboraviti svoj trideseti rođendan. Onda još uvijek nisam znala hoće li mi i kojeg će mi muža Bog darovati. Bilo mi je jasno da sam sve starija i da se sada bližim ‘četrdesetima’. Ali ipak, umjesto da me eventualno uhvati osjećaj panike, ovaj sam dan provela u sasvim velikoj radosti. Vozila sam se biciklom po sunčanom vremenu kroz procvjetalo drveće, pjevala sam i mogla sam samo zahvaliti Bogu za svoj život. Pomislila sam: ‘O Bože, kad bih sada umrla – i sa svojom još neispunjenom željom – ipak bih ti mogla samo zahvaljivati. Ti si mi sve darovao što mi je potrebno: moj život, moju obitelj, dobre prijatelje, moj posao i prije svega da te smijem poznavati; to je najljepše!’ Ubrzo sam se – tijekom jedne devetnice svetom Josipu – posve neočekivano zaljubila u jednog od svojih najboljih ili čak u svoga najboljeg prijatelja iz Njemačke. Mi smo se prije pet godina upoznali na svadbi dobrih prijatelja, putovali smo otprilike dva puta godišnje zajedno u Međugorje, čak smo uglavnom sjedili u autobusu jedno pokraj drugoga, susretali smo se često u različitim prigodama, mnogo smo jedno s drugim razgovarali i telefonom, razmjenjivali smo mišljenja, išli smo zajedno pješačiti… Uvijek sam ga osobito cijenila, ali nikada baš pravo nisam razmišljala o njemu kao o svome mogućem mužu. To je sigurno bilo zato što sam imala preuzak stav o svome budućem mužu. Zacijelo je molitva bila ona koja me je oslobodila od mojih konstatacija. Najednom se moje srce otvorilo za Erica i postala sam svjesna kakav mi je samo vjeran prijatelj on bio već niz godina. Uvijek smo se dobro razumjeli; on mi je uvijek bio na raspolaganju; s njim sam mogla o svemu razgovarati; smijati se s njim tako srdačno; u njegovoj sam se nazočnosti uvijek dobro osjećala, on me je uvijek izgrađivao i podržavao u dobru i u vjeri… Bila je za mene neizmjerna radost kada sam u njemu smjela spoznati voljenu osobu s kojom sam htjela dijeliti svoj život. I budući da se naša ljubav temeljila na uzajamnosti i da smo nas dvoje osjećali da nas je Bog sastavio, vjenčali smo se 13. svibnja ove godine. Budući da sam nakanila da sve one koji još tragaju za voljenim partnerom ni onda ne zaboravim kada ga ja sama pronađem, molila sam tijekom mise, na dan našeg vjenčanja, veoma intenzivno za sve njih. Sigurna sam da Bog sa svakim čovjekom ima svoj plan ljubavi i da sve – u braku ili ne – želi učiniti sretnima. Ja se ujedno uzdam u to da će Bog sastaviti još mnoge vjernike i da nam želi darovati mnoge dobre i svete brakove i obitelji.«93

U listopadu 2001. Ivan Pavao II. proglasio je blaženima rimski bračni par Luigija (1880. – 1951.) i Mariju (1880. – 1951.) Beltrame Quattrochi koji su bili pedeset godina u braku i koji su odgojili četvero djece. Razlog: oni su živjeli »običnim životom« ljubavi i služenja životu »na osobit način«. Crkva ne samo da poučava nego daje i žive uzore.

Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo- Verbum)/ www.bitno.net/foto:shutterstock.com

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.