Bog predan za čovjeka

Bog predan za čovjeka

Foto: Elvir Tabaković

Biblijsko razmišljanje uz blagdan Tijelova

U četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, Crkva slavi svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove. Dok nas je svetkovina Presvetoga Trojstva poticala da razmišljamo o Bogu kakav je u sebi, u svojoj božanskoj biti, u zajedništvu i ljubavi presvete Trojice, ovom svetkovinom smo pozvani razmišljati o tome kakav je Bog za nas, kako nam pristupa i kako se prema nama ophodi.

A Boga kao duhovno biće najprije doživljavamo na razini duha i o njemu imamu duhovni događaj. U svome duhu u kojem se razvijaju misli i nastaju pojmovi imamo i predodžbu Boga koji nas hrani ispravnim mislima i vodi istinitim riječima držeći naš duh u ispravnosti i pripravnosti, a učeći ga da bježi od ispraznosti. Tako je Bog od samih početaka čovjeku predavao svoju riječ za koju je u Svetom pismu rečeno da čovjek ne živi samo od kruha nego i od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih. Božje predanje je krenulo prema vrhuncu kad se utjelovila njegova vječna Riječ, po kojoj je sve stvoreno i u kojoj Bog sve uzdržava. Utjelovljeni Božji Sin je među ljudima naviještao Boga živoga, ukazujući na iskonske ljudske potrebe za Bogom. Svojim djelovanjem pomagao je ljudima da otkriju, ali i da zasite, onu stvarnu glad za Bogom i božanskim životom koji je u njima bio posijan zahvaljujući sjemenu riječi koje je u njima pronalazilo plodno tlo Božjim djelovanjem. Koliko je u tome imao uspjeha i pogađao bit ljudskoga života svjedoči i današnje Evanđelje u kojem sveti Luka pokazuje da ga je slijedilo mnoštvo kojem je govorio o kraljevstvu Božjemu i svi oni koji su trebali ozdravljenje. Bog je u njemu govorio ljudskim jezikom koji je svima postao dostupan i razumljiv, jasan i sadržajan, te su svi jasno osjećali da se Bog po njegovoj riječi predao ljudima ne uskraćujući objaviti nijedno otajstvo svoga života. Jasnije nego ikada prije i nego će ikad poslije Božja riječ je odjekivala s usana utjelovljene Božje Riječi učeći ljude na nedvosmislen način božanskom životu.

Ali nije u samom u utjelovljenju bio vrhunac njegova predanja, niti je bio konac Božjeg darivanja, jer se dolazak Božjeg Sina ne može poistovjetiti s time da je ljude samo poučio ispravnom načinu života, da ih je nahranio istinom Božje riječi govoreći nam našim ljudskim jezikom. Bog je napravio i korak dalje kad nam je ostavio i svoje tijelo po kojem je postao nama jednak i kojim se služio kako bi nas poučavao na spomenuti način i kako bi nas iskupio predanjem na križu. Tako njegovo presveto Tijelo nije bilo samo u funkciji propovijedanja, nego je sav govor i istine i sav navještaj ljubavi okrunilo predajući se za nas ljude kao stvarna žrtva pomirnica kojom smo otkupljeni. Tako je njegovo predanje za nas postalo cjelovito, ne samo u riječima, nego cijelim bićem. Postao je potpuno solidaran s nama, vršeći čin predanja koji nam je trebao biti primjer, a ne samo smjernica na putu.

Ovakav tijek njegova predanja za nas jezgrovito je i vjerno, opisujući tijek euharistijskog slavlja, prenio i sveti Pavao u Poslanici Korinćanima. Sveti nas Apostol podsjeća kako je Gospodin Isus na posljednjoj večeri dvaput rekao, dajući svojim učenicima kruh i vino: Ovo činite meni na spomen. Dajući nam sebe i tvrdeći da to što čini je za nas, Gospodin nas je, ponavljajući dvaput da činimo njemu na spomen, obvezao nalogom dvostrukog sadržaja. Kao prvo, obvezao nas je da njegovo predanje postojano slavimo i da navješćujemo njegovu smrt i uskrsnuće dok on ne dođe. Kao drugo pozvani smo i sami činiti geste predanja kao što ih je on učinio, te mu se tako snagom euharistijske prisutnosti do kraja suobličiti i u konkretnom djelovanju. Na to nas potiče on sam kad nam kao i apostolima prilikom umnažanja kruha veli: Podajte im vi jesti!

Stoga ovo za nas znači da smo pozvani nahraniti se Bogom, te druge hraniti Bogom, jer samo tako izvršavamo Gospodinov nalog idući i sami putem predanja. U ovoj pustinji života čovjek je doista gladan dok se ne nahrani Bogom. A kad sam kuša slast božanskog života, onda treba i drugima dati da jedu, da kušaju kako je Bog sladak ljudskom nepcu. No u tom procesu u kojem smo pozvani mi dati drugima da jedu, to jest u kojem smo pozvani mi činiti što je Gospodin činio, neophodno je imati ruke i biće čisto od zla i grijeha, jer ljudi iz naše nedostojne ruke primaju Tijelo Kristovo, jer ljudi, dok mi činimo što je Krist činio, blaguju i naše biće koje se predaje za spasenje svijeta. Sve ostalo bi bilo nedostojno Boga i štetno našem vječnom spasenju. Tijelo Sina Božjega koje primamo obvezuje nas da čuvamo svoja tijela kako bismo ga mogli u čistoći primiti, ali isto tako da budemo čisti kako bismo ga u čistoći mogli dati drugima po svome tijelu, jer on dolazi drugima samo po onome što mi sami činimo svojim bićem.

Poput Pavla i prve kršćanske zajednice propovijedajmo i mi ovo veliko čudo Gospodinova predanja za čovječanstvo. Slavimo ga u crkvi časteći presveti sakrament njegova Tijela i Krvi njemu na spomen. Živimo od njega blagujući ga kako nam je sam zapovjedio, da bismo ga mogli i umnažati na blagoslov i na spasenje onima koji iskreno traže Boga. Neka nama euharistijski Gospodin bude središte života, pa ćemo uvijek imati dovoljno jela i pića kojim nahraniti, te dovoljno ljubavi i predanja kojim obdariti drugoga. Budimo predani Bogu kao što je on bio predan za nas, pa će cijelo naše biće postati blagoslovljeno i posvećeno njegovom prisutnošću, i umnoženo, poput njegova, kako bi nasitilo sve one koji od Boga žele živjeti.

dr. don Ivan Bodrožić

Izvor: www.bitno.net

Foto: Elvir Tabaković

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.