2. nedjelja Došašća

Dati se evangelizirati

Evanđeoski odlomak druge nedjelje došašća u ovogodišnjem liturgijskom ciklusu opisuje nam poziv Ivana Krstitelja i najvažnije naglaske iz njegove propovjedničke aktivnosti. On djeluje u narodu koji se zvano narodom vjere, koji je držao da, za razliku od drugih naroda, ispravno živi svoj odnos s Bogom. Propovijedao je u narodu koji je bio uvjerenja da hodi ispravnim putem, te da ne postavlja nikakvu zapreku Bogu i njegovu dolasku. No upravo tom narodu Ivan jasno poručuje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! Ivan je, dakle, u narodu koji se smatrao pravednim i svetim, za razliku od drugih, odaslao jasnu poruku. U tom istom Božjem narodu imam mnogo nepripremljenih putova i staza, imam mnogo praznina i šupljina, ima mnogo uznositosti, kao i krivina i hrapavih cesta. Zato Ivan ne propovijeda nevjernicima, nego propovijeda onima koji se drže vjernicima.

Možda i sami imamo isti osjećaj koji dijelimo s većinom Izraelaca onoga vremena, a to je da smo učinili dovoljno, te da ne trebamo više. Možda smo uvjereni kako mi Boga dovoljno tražimo, ali da on ne dolazi na naše putove, da ne uslišava naše molitve, da ne zadovoljava naša traženja. Mnogi, stoga, koji se nazivaju vjernicima imaju osjećaj da je Bog daleko i da nas ne čuje u našim potrebama, a ima i onih koji zbog toga napuštaju i put vjere, uvjereni čak da ga nema. No s druge strane ako su naši putovi Božji putovi, ako su naše misli Božje misli, ako ispravno hodimo i djelujemo, onda bi naš život morao ostaviti traga u društvu u kojemu živimo. Ako svi mi koji se zovemo vjernicima živimo po Bogu i ako unosimo Božju prisutnost u svijet, a njegovu ljubav u međuljudske i društvene odnose, onda bi se to moralo osjetiti u praksi.

Čini se da i za Izraelce onoga vremena, kao i za nas danas, vrijedi ista dijagnoza. Kao što su oni bili vjernici nespremni za život prema stvarnim Božjim kriterijima, tako se i mi slabo pripremamo biti kršćani, to jest slabo i površno pripremamo put Gospodinu u našem životu. Ako mi, dok ga zazivamo, ne vidimo da je bitni prostor našega života ostao prazan, točnije Bogom neispunjen, onda smo još uvijek slijepi, te ga i ne pozivamo da nas ispuni milošću. Ako ne uočavamo da ga tražimo najčešće radi zemaljskih interesa i potreba, onda se nismo dobro pripremili da pred njim spustimo uzvisine svoje ljudskosti. Ako naše biće nije spremno stremiti isključivo putem spasenja, života vječnoga i neba, onda nam je to znak koliko smo još nedovoljno pripremljeni za događaj njegova dolaska. Sve su to pokazatelji da smo u svojoj duši, pa i kad se nazivamo kršćanima, još uvijek na neprimjeren način uzvišeni, ili pak živimo opterećeni i ‘poniženi’, usmjereni isključivo na zemaljsku aktivnost. Pokazatelji su to koliko smo kao vjernici prazni, te trebamo život ispuniti sadržajima Božje poruke i smisla, kao što se ispunjavaju udubljenja, udoline ili rupe na cesti. A da ne spominjem koliko kao ljudi hvatamo krivine, te opravdavamo svoje krivudave putove, na kojima se tako dobro snalazimo kao skijaš u slalomu. Dobro je znati slalom, ako njime izbjegavamo zlo i grijeh, ali ako ‘vozimo slalom’ kako bismo uhvatili krivinu od Boga, onda nam je doista potrebno obraćenje i moramo ispraviti krive putove. Htjeli bismo da nam ide sve kao po loju, kao podmazano, ali mi sami živimo neuglađene i nedotjerane duše. Naši hrapavi putovi govore o našim hrapavim dušama, u kontaktu s kojima drugi mogu samo poderati obuću i izraniti stopala.

Zato, kao što je Ivan Krstitelj, pozivao svoj narod, narod vjernika, na obraćenje, a ne pogane, tako i mi kršćani moramo težiti k vlastitom obraćenju, a ne misliti kako to treba nevjernicima i agnosticima. Iz toga nam je jasno zašto danas Sveti Otac i cijela crkva govore o novoj evangelizaciji ili o reevangelizaciji, jer je nasušna potreba evangelizirati ponovno naroda koji su nekoć primili vjeru, a sada žive doslovno poganski. To Gospodin traži od nas u vremenu došašća, u ovoj Godini vjere, kao i cijeloga našega života. Zato je i poslao svoga proroka – Ivana Krstitelja da kao glas što viče u pustinji propovijeda obraćenje upravo svome narodu.

Krenimo i mi tim putem slušajući glas Krstiteljev. Dajmo se obratiti i živjeti evanđeoskim životom na koji nas Gospodin poziva, a ne zavaravajmo se da živimo u kršćanskom narodu, društvu i okruženju. Mi koji smo primili krštenje u djetinjoj dobi, nismo izuzeti od rasta u vjeri, što znači i od obraćenja i intenzivnijeg života s Bogom. Primili smo sakrament svetog krštenja ne da budemo mlaki u vjeri, nego da od početaka stvaramo dublje i intenzivnije zajedništvo s Bogom, što na žalost često previđamo. Ovo sveto vrijeme s pogledom prema blagdanu Gospodnjeg rođenja, podsjeća nas da nam valja obnoviti svijest obraćenja, te da se trebamo dati ponovo evangelizirati, nadahnuti i trajno nadahnjivati duhom Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista.

Prionimo na posao, jer nikad nam nije na odmet ispravljati krivine koje smo načinili svojim duhovnim zastranjenjima. Nikad nije previše činiti zadovoljštinu za grijehe, nikad nije suvišno snižavati brda svoje oholosti, nikad nepotrebno popunjavati doline svojih praznina milošću Božjom, nikad previše pročišćavati dušu Božjim milosrđem. Učinimo sve da sami jasno vidimo spasenje Božje koje nam se približilo Gospodinovim utjelovljenjem i potrudimo se onda da i po našem primjeru i svjedočanstvu svako tijelo vidi spasenje Božje.

 

dr. don Ivan Bodrožić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *